Bijeljina, priča ravnice: jedan dan koji miriše na kafu, hljeb i mir

Prvo što čujete u Bijeljini nije buka, nego ritam koji vas uspori. Grad vas dočekuje kao starog prijatelja: bez žurbe, s osmijehom koji ne traži razlog. Jutro je, ravnica još diše noćnu svježinu, a sunce se penje iznad Semberije kao da provjerava jesu li polja već budna.

Krećete pješice, jer u Bijeljini najbolje stvari stoje na dohvat nogu. Ulica je mirna, fasade su tek oprane suncem, a iza poluotvorenih vrata pekare prolazi miris svježeg somuna. Uzimete kafu „za ponijeti“ i sjedate u gradski park. Lišće šušti, dvoje starijih igra šah na klupi, a sa obližnjeg balkona čuje se radio koji sipa dobre vijesti bez žurbe. Ovdje je „polako“ više od riječi – to je tempo.

Na trgu dan dobija boju. Djeca trče za golubovima, neko nosi cvijeće, neko knjigu iz biblioteke. Bijeljina voli mala zadovoljstva: kratko „’ajde na kafu“, duga priča, jednostavan plan. Odjednom, shvatite da se više ne osvrćete – ravnica vas je uspravila iznutra, kao da je taj horizont i u vama.

Do Zelene pijace stižete prije podne. Tezge su žive: paradajz sa modricama od sunca, paprike što mirišu na ajvar koji tek treba da se dogodi, sir koji priča o malim farmama oko Janje. Prodavačica vam nudi krišku lubenice i pita odakle ste; smije se, savjetuje, dodaje još jednu smokvu „da ne bude sirotinja“. Nosite u kesi ukus ljeta i recept za pitu koji nikad nećete zapisati, ali ćete ga pamtiti po tonu glasa.

Kad se spomene Bijeljina, skoro svako najprije pomisli na Etno selo Stanišići. Uđete kao turista, izađete kao neko ko je upravo obišao album porodičnih fotografija: drvene kuće, stara vodenica, mostić nad tišinom vode. Tu se prave one slike koje ne traže filter, jer drvo i kamen već imaju svoju hronologiju svjetla. Ako ostanete na ručku, stiže tepsija koja miriše na djetinjstvo: pite što šuškaju ispod kašike, kajmak koji se topi kao dobra odluka.

Popodne je kao stvoreno za Banju Dvorovi. Voda vas obgrli toplinom koja ne pita koliko ste kilometara prešli. Na klupi kraj staze, par u godinama zagrljen kao da su se tek upoznali; pored njih dječak sa narandžastim peškirom kao zastavom ljeta. U Bijeljini se generacije ne mimoilaze – ovdje se susreću, pa sve ispadne lakše.

Ako poželite da dan potraje još malo, krenite do Drine ili do Save preko Pavlovića mosta. Ravnica se tu lomi na vodu, a voda nosi priču brže nego što je možete ispričati. Na obali je tišina onog tipa koji vam dozvoli da čujete sebe.

Veče vraća grad na korzo. Svjetla iz izloga crtaju tople pravougaonike preko pločnika, a kafići mirišu na limun i led. U nekoj tihi restorančić stižu ćevapi u somunu, ili tanjir semberske „zeljanice“ koja ne priznaje dijete. Konobar se raspituje kako vam se dopada grad; vi klimnete glavom i shvatite da ste u odgovoru već rekli „naš“, a ne „ovaj“ grad.

Noć u Bijeljini je meka. Nema spektakla – samo dobra mjera. U stanu koji ste izabrali, voda u kadi šapuće „polako“, Wi-Fi je brz taman koliko treba da pošaljete fotografije i utišate svijet. Na terasi zapišete tri rečenice u telefon i sklonite ga. Ravnica u mraku postaje veliko, mirno more. Od sna vas dijeli samo misao: moglo bi potrajati.

Šta obavezno probati i vidjeti (kad završite sa uživanjem)

• Trg i gradski park – za prvi utisak koji ostaje.

• Zelena pijaca – uzeti sir, povrće i bar jednu pitu „za kasnije“.

• Etno selo Stanišići – fotografije, ručak i tišina koja puni baterije.

• Banja Dvorovi – topla voda i lagan ritam popodneva.

• Izlet do Drine ili Save – voda uvijek resetuje.

• Lokalna kuhinja – somun, kajmak, zeljanica, roštilj, domaće slatko.

Kada doći

Proljeće i jesen su najbolji: ravnica je blaga, pijaca je bogata, a večeri nose savršen „cardigan“ osjećaj. Ljeto miriše na kukuruze i duga sjedenja napolju; zima je mirna i dobra za reset.

Kako se osjećati kao lokalac

Pozdravite komšiju u liftu, recite „dobar dan“ prodavačici, sjedite na kafu bez sata, izađite u šetnju bez cilja. Bijeljina vam neće dati plan – daće vam ritam. A to je često više.

Za kraj: Bijeljina nije grad koji se osvaja — to je grad koji vas pusti da se smjestite. Dođete zbog mirnoće, ostanete zbog ljudi, a vraćate se jer ste negdje usput shvatili da ste i vi, bar malo, postali dio Semberije.